Nova studija kanadskih naučnika pokazuje da surove roditeljske prakse u detinjstvu ostavljaju dugoročne posledice na razvoj dečijeg mozga.
Konstantno vikanje, ljutnja ili udaranje dece, odnosno roditeljske prakse koje se smatraju društveno prihvatljivim u većini svetskih zemalja, povezani su sa usporenim moždanim razvojem u adolescenciji, pokazala je studija objavljena u časopisu Development and Psihology.
„Mislim da je najvažnije da roditelji i društvo shvate da čest upotreba grubih roditeljskih praksi može naštetiti detetovom razvoju. Govorimo o njihovom socijalnom i emocionalnom razvoju, kao i o razvoju mozga„, istakla je Sabrina Sufren, autorka studije.
Emocije i anatomija mozga
Ozbiljno zlostavljanje dece (seksualno, fizičko i emocionalno), kao i zanemarivanje povezani su sa anksioznošću i depresijom kasnije u životu.
Prethodne studije pokazale su da deca koja su doživela ozbiljno zlostavljanje imaju manje prefrontalne kortekse i amigdalu, dve strukture koje igraju ključnu ulogu u emocionalnoj regulaciji i nastanku anksioznosti i depresije.
U ovoj studiji istraživači su primetili da su ista ta područja mozga bila manja kod adolescenata koji su u detinjstvu u više navrata bili izloženi grubim roditeljskim praksama – iako deca nisu bila suočena sa ozbiljnijim zlostavljanjem.
„Ova otkrića su i značajna i nova. To je prvi put da se oštre roditeljske prakse, koje ne podležu ozbiljnom zlostavljanju, povezuju sa smanjenom veličinom moždane strukture, slično onome što vidimo kod žrtava ozbiljnih oblika zlostavljanja“ istakla je Sufren.
Dodala je i da je studija iz 2019. godine „pokazala da grube roditeljske prakse mogu da prouzrokuju promene u radu mozga kod dece, ali da se sada zna da one utiču i na razvoj dečijeg mozga“.
U sklopu istraživanja proučavana su deca od samog rođenja, pa su praćeni različite roditeljske prakse. Svake godine u uzrastu od druge do devete godine merila se količina anksioznosti kod dece.
Uz pomoć oblika roditeljskih praksi i količine anksioznosti deca su razdvojena u dve grupe: na one koji su bili izloženi niskoj dozi grubog roditeljstva i one koji su bili izloženi visokoj dozi grubog roditeljstva.
Kada su deca napunila 12 godina, napravljena im je magnetna rezonanca, pa je do njihove 16. godine rađena procena anksioznosti.
„Imajte na umu da su ta deca neprestano bila podvrgavana grubom roditeljstvu, između 2. i 9. godine života. To znači da su razlike u njihovom mozgu povezane s prevelikim izlaganjem grubim roditeljskim praksama tokom detinjstva„, rekla je Sufren.
Ovo je prvo istraživanje koje je pokušalo da identifikuje veze između grubih roditeljskih praksi, dečje anksioznosti i anatomije njihovog mozga.