Kada dete napuni tri ili četiri godine, pojaviće se i izmišljeni prijatelji. Šta roditelju treba da rade u tim situacijama?
Mnoga deca imaju „posebnog“ prijatelja kojeg jedino ona vide. S njim razgovaraju, crtaju, druže se i vode razgovore. Često se javljaju u uzrastu od tri do četiri godine, kada deca obično razgovaraju sa svojim igračkama, te sa samim sobom. Uvreženo je mišljenje kako samo usamljena ili zanemarena deca imaju izmišljenog prijatelja.
Šta su izmišljeni prijatelji i koja je njihova uloga?
Izmišljeni prijatelji često se javljaju u dobi od tri do četiri godine, kada deca takođe obično razgovaraju sa svojim igračkama ili sa samima sobom. U tom razdoblju razvoja komunikacije monolog još uvek zauzima značajan deo detetove verbalizacije.
Kontakti s drugom decom su površni, deca tada tek počinju da dele igračke s drugom decom i čekaju na red, tj. prelaze iz usamljenih na grupne aktivnosti.
U ranom predškolskom uzrastu česte su igre pretvaranja ili imitiranja uloga i radnji iz svakodnevnog života, pri čemu dete razgovara sa svojim lutkama, ali ponekad ima i imaginarnog prijatelja za igru.
Dakle, izmišljeni prijatelji u igri nisu neobična pojava za dete ranog predškolskog uzrasta, dakle za jednog trogodišnjaka ili četvorogodišnjaka. No, ukoliko se takav način igre nastavi kroz druga razdoblja detinjstva, postoji mogućnost da je dete usamljeno, odbačeno ili zanemareno od strane vršnjaka, te da ima nedostatne socijalne veštine.
Kod dece koja su proživela neku traumu ili zlostavljanje, takođe su česte igre u kojima ponovno proživljavaju doživljenu traumu, i na taj način pokušavaju proraditi ta sećanja. Kod mlađe dece to su najčešće igre uloga, igre lutkama, te izražavanje kroz crtež.
Jesu li određena deca sklonija ovoj pojavi?
Deca mlađeg predškolskog uzrasta, koja još nemaju razvijene socijalne veštine potrebne za saradnju s drugom decom, često su sklona samostalnom igranju igara pretvaranja, pri čemu postoji mogućnost postojanja i imaginarnih prijatelja.
S vremenom tu igru zamenjuje sve više saradnička i grupna igra, iako igre pretvaranja mogu postojati istovremeno sa saradničkim igrama i biti deo tih saradničkih igara kroz imitiranje raznih uloga iz sveta odraslih ili iz priča.
Ukoliko dete ne uspeva da uspostavi i održi interakciju s drugom decom, te ako ima poteškoća u priključivanju igri druge dece, ono će se i dalje baviti usamljenim aktivnostima, te nastaviti igru sa svojim izmišljenim prijateljem. Deca koja osećaju da su odbačena od strane vršnjaka češće imaju izmišljene prijatelje i nakon za to prihvatljivog perioda, što opet može dovesti do još većeg osamostaljivanja i odbacivanja od strane vršnjaka.
Jesu li izmišljeni prijatelji štetni za mentalni emocionalni i kognitivni razvoj deteta?
Deca svojim imaginarnim prijateljima najčešće daju karakteristike koje bi i sami želeli da imaju. Ima jako maštovite dece koja prijateljima daju magične osobine likova iz bajki, ali i svoje vlastite osobine.
Izmišljeni prijatelji su odraz detetove mašte i potrebe za igrom, ali i potpunom kontrolom nad tom igrom. Izmišljeni prijatelji postaju štetni kada se zadržavaju i nakon te dobi, te onemogućavaju detetu prilike za igru s drugom decom ili dovode do odbacivanja od strane druge dece koja ne razumeju takvo ponašanje.
Roditelji ne bi trebalo da zabranjuju ovu igru
Odbacivanje i neprihvaćenost od strane vršnjaka predstavlja rizik za dodatne emocionalne i komunikacijske smetnje, budući da dete kroz interakciju s vršnjacima razvija samokontrolu, društvenost, izražavanje emocija i uopšteno komunikaciju.
Roditelji ne bi trebali da zabranjuju detetu igranje sa „izmišljenim prijateljem“, ali mogu naglasiti da je to izraz detetove mašte i kreativnosti, a ne osoba koja postoji u stvarnosti, budući da dete možda još jasno ne odvaja stvarnost od imaginacije.
Roditelji nikako ne bi smeli da učestvuju s detetom u toj igri tako da se pretvaraju da vide i čuju izmišljenog prijatelja te razgovaraju s njim, jer time dodatno zbunjuju dete, piše portal Bebac.